Počasni članovi

POČASNI PREDSJEDNIK

TonkovicProf. emer. dr. sc. Stanko Tonković

Stanko Tonković (Zagreb, 17.07.1942.) – predsjednik Akademije tehničkih znanosti Hrvatske 2009-2013. Redoviti je profesor u trajnom zvanju Sveučilišta u Zagrebu na Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Na Fakultetu elektrotehnike i računarstva radi od 1965. godine. Ak. god. 1992/94 bio je prodekan za znanost, a ak. god. 1994. do 1998. obnašao je funkciju dekana Fakulteta elektrotehnike i računarstva u dva mandata. Vodio je velik broj znanstvenoistraživačkih i tehnoloških projekata, te projekata za potrebe gospodarstva. Njegova nastavna, znanstvenoistraživačka i stručna djelatnost najizraženija u područjima biomedicinskog inženjerstva i tehnologije, te elektroničke mjerne tehnike i instrumentacije. Odlikovan je Republičkom nagradom za nastavna i znanstvena dostignuća ”Red Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića”. Član je većeg broja inozemnih i domaćih strukovnih društava. Redoviti je član Akademije tehničkih znanosti Hrvatske od 1994. godine, a od 2003. godine je dopredsjednik Akademije, a od 2009-2013 član je ”Platform on Engineering Education” Euro-CASE-a. U lipnju 2008. izabran je za člana the Board of Directors CAETSa za 2009/2010. godinu.

Aktivnosti i članstva u strukovnim društvima Duže vrijeme (osam godina) bio je predsjednik Odbora TO 62 ondašnjeg Saveznog zavoda za standardizaciju, a od osnivanja (1997. godine) do danas je predsjednik TO E62 (Električna oprema u medicinskoj praksi) Hrvatskog zavoda za norme. Od osnivanja je član Hrvatskog društva za medicinsku i biološku tehniku ( od 1974. godine, prije sekcija Jugoslavenskog društva). Obnašao je dužnost tajnika i dopredsjednika Društva, a predsjednik je Društva od 2000.-2008. godine. Osnivatelj je i predsjednik Odjela za tehniku u medicini i biologiji Hrvatske sekcije IEEE-a. Član je (jedan od osnivatelja), a od 2008. godine predsjednik Udruge HL7 Hrvatska. Član je većeg broja strukovnih društava (IEEE-Senior Member, IFMBE, EMBS, EAMBES, IFAC, Hrvatsko društvo za medicinsku informatiku, KoREMA (predsjednik, 1998-2000. godine), Hrvatsko mjeriteljsko društvo, itd.). Skupština Hrvatskog društva za medicinsku i biološku tehniku izabrala je profesora Stanka Tonkovića za počasnog predsjednika 2010. godine.

 

POČASNI ČLANOVI

BaracProf. dr. sc. Boško Barac

Boško Barac rođen je u Zagrebu 11. rujna 1930. Završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1949. god. Diplomirao je 1956. god. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon specijalističkog ispita iz neuropsihijatrije bavi se neurologijom, izabravši ovaj dio tadašnje zajedničke discipline kao glavni sadržaj svog liječničkog poziva i znanstvenog interesa. Prof. Barac se bavio raznim područjima praktične neurologije, radeći na odjelima Neurološke klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Stekao je značajno iskustvo u kliničkoj neurofiziologiji središnjeg živčanog sustava, te je, pored rutinske EEG dijagnostike, uveo sa suradnicima računalske metode analize i prikaza EEG krivulja, specifičnih aktivacijskih metoda u kliničko istraživanje vestibularnih funkcija i njihovih poremećaja, te metode evociranih potencijala za kliničku praksu. Doktorat znanosti stekao je na Sveučilištu u Zagrebu 1965. obranom disertacije “Utjecaj kalorične i rotatorne vestibularne stimulacije na EEG epileptičara”, koju je započeo 1963, a dovršio tijekom rada na Sveučilišnoj bolnici u Uppsali 1964-1965.

Potaknuo je organizaciju prvog kliničkog odjela intenzivne njege za neurološke bolesnike 1968. god., te je bio prvi rukovoditelj novosnovane Jedinice neurološke intenzivne njege u Hrvatskoj (1971), u okviru koje je ustanovljen suvremeni Kliničko-neurofiziološki laboratorij za računalsku obradu neurofizioloških podataka i senzomotornih funkcija.

Početak razvoja biomedicinske elektronike u Hrvatskoj započinje razvojem i proizvodnjom elektroencefalografa i kasnije nistagmografa, reografa i miografa u Institutu za elektroprivredu u Zagrebu, Laboratoriju za elektroniku pod vodstvom ing. Ante Šantića (sada prof. ) sa suradnicima (ing. Miroslav Kolaj i dr.) još 1958. god. Ing. Kolaj kasnije prelazi kod prof. Barca na Neurološku kliniku. S medicinske strane tu su od samih početaka sudjelovali prof. Sergije Dogan i doc. Franjo Hajnšek, a nešto kasnije im se pridružuje dr. Boško Barac i dr. Petar Baturić, koji su značajno pripomogli proizvodnji i primjeni dijagnostičkih aparata kliničke neurofiziologije (EEG uređaja, nistagmografa, miografa i dr.) i time omogućili brz razvoj i široku primjenu metoda kliničke neurofiziologije u Hrvatskoj i susjednim republikama bivše Jugoslavije, kao i stručnu i znanstvenu suradnju sa zemljama Europe i SAD. Ova suradnja kasnije se proširuje i na Elektrotehnički fakultet, gdje se dolaskom prof. A. Šantića godine 1970 započela nastava iz Biomedicinske elektronike te osnovan Laboratorij za biomedicinsku tehniku.

Prof. Barac pokazao je poseban smisao za primjenu tehničkih dostignuća u području neurologije. Posebno je bila značajna njegova inicijativa sustavne timske suradnje neurologa i stručnjaka medicinske elektronike. Uvođenje inženjera elektronike Velimira Išguma na Projekt s NIH (National Institutes of Health, Bethesda, SAD), nastavlja se nakon obrane njegova magisterija i doktorata kao trajna veza Neurološke klinike na Rebru i zagrebačkog Elektrotehničkog fakulteta. U spomenutom laboratoriju izradili su svoje diplomske, magistarske i doktorske radove mnogi medicinari i inženjeri, šireći koncepciju interdisciplinarne suradnje kao uvjeta za suvremenu medicinu, posebno neurološku znanost i praksu. Prof. Barac, kao kasnije i njegov suradnik, dr. sc. inž. Išgum, su uz sudjelovanje u poslijediplomskoj nastavi na Medicinskom fakultetu bili i voditelji odgovarajućeg kolegija na ETF.

Publicirao je preko 200 znanstvenih radova, 90 sažetaka s kongresa i simpozija, 40 poglavlja i naslova u knjigama, udžbenicima i monografijama, te objavio 9 monografija, knjiga i udžbenika, uz opsežan urednički rad (zbornici s kongresa i simpozija).

Objavljeni radovi odražavaju njegov profesionalni interes i aktivnosti, pokrivajući široko područje tema u neurologiji i kliničkoj neurofiziologiji: probleme dijagnostike, terapije, prevencije i rehabilitacije cerebrovaskularnih bolesti, tumora središnjeg živčanog sustava, multiple skleroze, posljedica moždane traume, epilepsija, razvojne i dječje neurologije, vrednovanje radne sposobnosti neuroloških pacijenata, primjene suvremenih računalskih metoda u kliničkoj neurofiziologiji, problema kliničkih vestibularnih funkcija i njihovih kliničkih neurofizioloških parametara, intenzivne neurologije – posebno u vezi s liječenjem cerebrovaskularnih bolesti, neurogerijatrije, neurologije ponašanja, problema neurološke rehabilitacije, organizacije neurologije u Hrvatskoj i u svijetu, itd. Dugogodišnji je suradnik Hrvatskog leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”: Dopunskih svezaka Medicinske enciklopedije, Medicinskog leksikona, Osmojezičnog rječnika medicinskog nazivlja, Hrvatske enciklopedije.

Prof. Barac ima značajno iskustvo u međunarodnim znanstvenim aktivnostima, sudjelujući u razmjeni hrvatskih stručnjaka sa susjednim zemljama, osobito Slovenijom, kao i sa stručnjacima SAD-a, UK, Austrije i Njemačke. Član je brojnih domaćih i inozemnih stručnih i znanstvenih udruga, među ostalima: Hrvatska akademija medicinskih znanosti, Američka akademija za neurologiju (počasni dopisni član), Američka neurološka asocijacija, Jugo-istočno europsko društvo za neurologiju i psihijatriju, Svjetska federacija za neurologiju). Dobio je značajna domaća i međunarodna priznanja.

Svojim ukupnim djelovanjem, prof. dr. sc. Boško Barac zauzeo je značajno mjesto u hrvatskoj znanosti, a zalaganjem za interdisciplinarni pristup u rješavanju problema suvremene medicine, značajno je doprinjeo razvoju biomedicinske tehnike u Hrvatskoj. Skupština Hrvatskog društva za medicinsku i biološku tehniku izabrala je profesora Branka Barca za počasnog člana 2001. godine.

 

ValenticMelitaProf. dr. sc. Melita Valentić-Peruzović

Melita Valentić Peruzović rođena je 1949. godine u Zagrebu gdje je završila gimnaziju i diplomirala na Stomatološkom fakultetu 1973. Godine 1976. postaje asistentica na Zavodu za mobilnu protetiku Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1976. magistrira, a 1981. doktorira. Specijalistički ispit iz stomatološke protetike položila je 1980., a 1992. godine stekla je naziv primarijusa. Godine 1986. izabrana. je za docenta na Zavodu za mobilnu protetiku Stomatološkog fakulteta u Zagrebu. 1989. postaje izvanredni, a 1997. godine redoviti profesor u Zavodu za mobilnu protetiku Stomatološkog fakulteta Sveuči1išta u Zagrebu. 2003. godine izabrana je u trajno zvanje redovitog profesora.

Suradnica je i voditeljica više projekata Stomatološkog fakulteta, kao i interdisciplinarnih projekata s drugih ustanovama, posebice s Fakultetom elektrotehnike i računarstva, započela je i suradnju s Centrom za orofacijalnu bol u Lexingtonu (Kentucky, SAD) te s njegovim voditeljem profesorom J. P. Okesonom, Bila je voditeljica projekta “Gnatologija on-line” u okviru projekta virtualnog sveučilišta s ciljem korištenja suvremenih tehnologija u izradi skripte i nastavnih materijala za studente Stomatološkog fakulteta.

Sudjelovala je na brojnim međunarodnim i domaćim znanstvenim te stručnim skupovima. Godine 1981. četiri mjeseca boravi je u Velikoj Britaniji, a tom je prigodom radila kao gostujući asistent pri University College Hospital Dental School u Londonu, te je posjetila i neke od vodećih stomatoloških fakulteta u Londonu i u Cardiffu. Kao gostujući član British Society for Study of Craniomandibular Disorders, od 2003 do 2006. godine. sudjelovala je na brojnim tečajevima u Londonu vezanim uz problematiku tomporomandibularnih poremećaja.

Aktivno sudjeluje u znanstvenoj. nastavnoj i zdravstvenoj djelatnosti Zavoda za stomatološku protetiku. Kao voditeljica kolegija gnatologija pokrenula je inicijativu za suvremenim načinom ispitivanja putem Intraneta i online testova. Sudjelovala je u nastavi na Stomatološkom odsjeku Medicinskog fakulteta u Rijeci, kao i na srednjoj i višoj zubotehničkoj školi u Zagrebu. U poslijediplomskoj nastavi na Stomatološkom fakultetu vodila je kolegij Izvori znanstvenih informacija, zatim izborne kolegije Gnatologija i Suvremene digitalne metode dijagnostike u stomatologiji. Bila. je članica. uređivačkog odbora časopisa Acta stomatologica Croatica, a sada je web urednica časopisa. Stručna je urednica prijevoda udžbenika J.P. Okesona Temporomandibulami poremećaji i okluzija koji je u tisku.

Članica je ispitne komisije za stručne i specijalističke ispite iz stomatološke protetike pri Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi. pri Stomatološkom fakultetu predsjednica je Odbora za informatizaciju, članica Povjerenstva za ocjenu i obranu magistarskih radova i doktorata, bila je članica Povjerenstva za izbor nastavnika, a u jednom je mandatu bila je pomoćnica dekana za trajnu edukaciju biomedicinske asocijacije. Kao koordinator ISUV-a za Stomatološki fakultet organizirala je inicijalno uvođenje i primjenu sustava ISVU u prvu i drugu godinu studija. Sudjeluje u trajnoj edukaciji za stomatologe praktičare, te je voditeljica nekoliko tečajeva trajne edukacije. Članica je stručnog povjerenstva Sveučilišta za izradbu Strategije e-učenja na Sveučilištu u Zagrebu, Pod njenim je mentorstvom obranjeno 20 diplomskih radova, ,10 magistarskih radova i dvije disertacije.

Sudjelovala je na mnogobrojnim skupovima u zemlji i u inozemstvu, što je rezultiralo preko 200 znanstvenih i stručnih radova, Na 26. kongresu European Prosthodontic Association, u Cavtatu 2002. godine dobitnica je Quintessence Poster Prize za najbolji poster.

Članica je brojnih stručnih i znanstvenih organizacija: Hrvatskog Liječničkog zbora (Hrvatsko stomatološkog društVa i Hrvatskog društva za stomatološku protetiku), Europskog protetskog udruženja, bila je članica. odbora pri European Prosthodontic Association od 1985, do 1988. godine. Članica je International Association of Dental Research, International Colledge of Prosthodantists, CROMBES-a (Hrvatsko društvo za medicinsku i biološku tehniku) i Hrvatskog društva za medicinsku informatiku. Od 1993. godine redoviti je član Akademije medicinskih znanoti Hrvatske, u kojoj je od 2000. godine voditeljica Stomatološkog kolegija.

Potaknula je blisku suradnju znanstvenika i stručnjaka u području BMI, posebno uključivanje liječnika stomatologa u rad Društava. Aktivno je sudjelovala u radu Izvršnog Odbora HDMBT od 2000 do 2008. g. kao i znanstvenih skupova u organizaciji HDMBT, posebno IMEKO Conference on Measurement in Clinical Medicine, Dubrovnik 1998 te MEDICON 2001, Dubrovnik 2001. Skupština Hrvatskog društva za medicinsku i biološku tehniku izabrala je profesoricu Melitu Valentić-Peruzović za počasnu članicu 2011. godine.

 

Izv. prof. dr. sc. Mladen Vrtar

Mladen Vrtar rođen je 1. srpnja 1944. godine u Zagrebu. Gimnaziju je završio 1963., a studij teorijske fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1968. Na istom fakultetu je završio poslijediplomski studij fizike i magistrirao 1971., te doktorirao 1989. godine. Od 1968. do 1972. asistent je na Odjelu teorijske fizike Instituta Ruđer Bošković. Od 1972. do 2009. zaposlen je kao radiofizičar u Centru za radioterapiju Klinike za onkologiju i radioterapiju KBC Rebro, a od 1988. rukovoditelj je jedinice za radiofiziku. Bio je na stručnim usavršavanjima iz radioterapijske fizike u Manchesteru 1974., Londonu i Parizu 1982., te Uppsali 1983. Nakon prve transplantacije koštane srži u našoj zemlji (1983) član je tima za transplantaciju koštane srži. Od 1994. do 2009. voditelj je Sekcije za medicinsku fiziku pri Hrvatskom društvu za medicinsku i biološku tehniku i stalni hrvatski delegat pri EFOMP-u. U naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta izabran je 1999., a u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora iz područja prirodnih znanosti, znanstveno polje fizika, grana medicinska fizika u Fizičkom odsjeku PMF-a 2005. godine. Od 2003. osnivač je i voditelj Interdisciplinarnog sveučilišnog specijalističkog studija iz medicinske fizike. Nakon što je izradio detaljan prijedlog studija s predmetima i predavačima 2005. godine Nacionalno vijeće za visoku naobrazbu i Ministarstvo znanosti nisu odobrili studij (jer navodno traje predugo) iako je studij sastavljen prema uzoru istih studija u EU i preporuka europskih strukovnih udruga IAEA, EFOMP, ESTRO. Godine 2005. postao je specijalist medicinske fizike prema uvjerenju Sveučilišta u Zagrebu koje je imenovalo prvih 8 specijalista medicinske fizike u našoj zemlji. Nakon toga zanimanje je ušlo u Zakon o zaštiti od zračenja odnosno njegov podzakonski akt. Objavio je ukupno 30 znanstvenih članaka, od toga 15 CC članaka, 27 recenziranih radova s međunarodnih konferencija, 35 radova na domaćim skupovima, 8 znanstvenih i stručnih izdanja u knjigama, priručnicima i skriptama, 8 stručnih radova na domaćim i međunarodnim skupovima. Vodio je 2 znanstvena projekata (od toga 1 IAEA projekt), te sudjelovao u 3 znanstvena projekta. Bio je 2 puta recenzent znanstvenih projekata, održao je 5 pozivnih predavanja na međunarodnim skupovima, a 9 na domaćim. Skupština Hrvatskog društva za medicinsku i biološku tehniku izabrala je profesora Mladena Vrtara za počasnog člana 2011. godine.


Izv. prof. dr. sc. Branko Breyer

Branko Breyer rođen je 9. svibnja 1941. u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Sisku. Diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1965. godine, te magistrirao 1969. godine s radom „Sistem za mjerenje niskih intenziteta beta-čestica niskih energija“. Doktorirao 1971. godine s disertacijom „Mjerenje niskih energija i niskih radioaktivnosti plinskim proporcionalnim brojačem“.

Od 1965. do 1972. godine radio je u institutu „Ruđer Bošković”, u području nuklearne elektronike, teorije plinskih detektora, spektrometrije zračenja, mikrodozimetrije (dozimetrijske simulacije stanica), dozimetrije i zaštite od zračenja, i dr. Konstruirao je zagrebački sistem za mjerenje uzoraka metodom C-14. Od 1972. do 1993. godine radio je u Centru za ginekološki karcinom Klinike za ženske bolesti i porode Kliničkog bolničkog centra Zagreb, kao voditelj Službe za medicinsku fiziku i medicinsku elektroniku. Bavio se medicinskim dozimetrijskim proračunima, fizikalnom dozimetrijom i kalibracijom uređaja za zračenje velikim intenzitetima i energijama, konstrukcijom, evaluacijom i primjenom medicinskih ultrazvučnih uređaja, i dr. Godinu 1974. proveo je na specijalizaciji iz medicinske fizike u Royal Marsden Hospital u Londonu, Velika Britanija. 1978. godine uveo je u Hrvatsku, a i šire, ultrazvučnu dijagnostiku dojke. Od 1997. godine surađuje u privatnom biokemijskom laboratoriju Breyer.

U znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika izabran je 1989. godine pri Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora u dopunskom radu izabran je 1989. godine pri Katedri za ginekologiju i opstetriciju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, područje ultrazvuk u kliničkoj medicini. Predavao je na poslijediplomskim studijima Medicinskog, Elektrotehničkog i Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, kao i na tečajevima u Europi i Aziji. Objavio je više od 110 različitih radova u zemlji i inozemstvu. Napisao je monografiju „Medicinski dijagnostički ultrazvuk”, Školska knjiga, Zagreb, 1. Izdanje 1982. godine, 2. izdanje 1991. Koautor je dva priručnika Svjetske zdravstvene organizacije (WHO): „Maintenance of Medical Equipment“ i „Interpretation of Ultrasound Images for General Practitioners“. Ima 14 priznatih patenata za izume iz područja medicinskih tehnologija, u SAD i na međunarodnoj razini. Razvio je detektor kucaja srca (kontinuirani val, 2 MHz) na Dopplerovu principu. Uređaj se proizvodio serijski pod imenom DEUT od 1984. godine.
Dobitnik je nagrade “Nikola Tesla” 1985. godine, za znanstveni rad iz područja medicinskih znanosti (skupina znanstvenika: Čikeš, Breyer, Ferek-Petrić). Suradnik u stvaranju hrvatskog zakonodavstva o zaštiti od neionizirajućeg zračenja (ultrazvučnog, mikrovalnog, laserskog,…). U jednom mandatu glavni urednik časopisa “European Medical Ultrasound”, London. Od 1989. godine redoviti je član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske (AMZH). Aktivan član s više funkcija u Hrvatskom društvu za medicinsku i biološku tehniku (HDMBT) od njegovog osnivanja. Član domaćih i stranih profesionalnih društava iz područja medicinske tehnike i fizike, ultrazvuka i zaštite od zračenja [Hrvatsko društvo za medicinsku i biološku tehniku (član Izvršnog odbora, Nadzornog odbora,…), Hrvatsko društvo za zaštitu od zračenja, Hrvatski savez društava za ultrazvuk u medicini i biologiji (prvi predsjednik tog Društva), American Institute of Ultrasound in Medicine, The Hospital Physicists Association, Great Britain]. Aktivni sudjelovatelj u radu svih (osim jednog) europskih kongresa o ultrazvuku u medicini. Savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u više misija (Tunis, Francuska, Švicarska).
Govori engleski, njemački i francuski. Ima sedmero unučadi i iz hobija pilotira zrakoplovom.

Svojim ukupnim stručnim, znanstvenim i nastavnim djelovanjem Branko Breyer je nedvojbeno značajno doprinio razvoju biomedicinskog inženjerstva i medicinske fizike u Hrvatskoj i svijetu, i oličenje je multi-/inter-/trans-disciplinarnog pristupa suvremenoj medicini.  Skupština Hrvatskog društva za medicinsku i biološku tehniku izabrala je profesora Branka Breyera za počasnog člana 2015 godine.

 

PREMINULI POČASNI PREDSJEDNIK

 

SanticProf. emer. dr. sc. Ante Šantić (1928 – 2008)

Ante Šantić uveo je i utemeljio novo interdisciplinarno znanstveno područje Biomedicinske tehnike u Hrvatskoj, kako svojim istraživačko-razvojnim, tako i znanstveno-nastavnim radom. Tim znanstvenim područjem bavio se od 1959. kada se bilježe prvi počeci biomedicinske tehnike i u svijetu. Također treba istaći i njegovu znanstveno-istraživačku i znanstveno-nastavnu djelatnost u području elektroničke instrumentacije, čime je u navedenim područjima, Fakultetu elektrotehnike i računarstva, a time posredno i Republici Hrvatskoj, osigurao mjesto u praćenju suvremenih trendova tehnološkog razvoja iz tih područja. U Institutu za elektroprivredu u Zagrebu počinje raditi kao razvojni inženjer 1954. god. Tu je razvijo različite uređaje za precizna mjerenja. 1959. godine postao je voditelj Laboratorija za elektroniku. U istom Institutu započinje s razvojem uređaja za mjerenje bioloških napona, posebice elektroencefalografa (8- i 12- kanalnih). To su prvi takvi uređaji razvijeni u centralnoj i istočnoj Europi. Godine 1964. izabran je za docenta na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je uveo novi predmet “Mjerni uređaji” u kojem daje i prve spoznaje iz biomedicinske elektronike. Godine 1970. stalno se zapošljava na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Tom prilikom uvodi dva nova predmeta: “Biomedicinsku elektroniku” i “Elektroničku instrumentaciju”. Isto tako, 1971. osniva sa suradnicima Laboratorij za biomedicinsku elektroniku. God 1980. utemeljio je, s prof. Babićem, novi smjer “Industrijska elektronika” na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu.

Godine 1969. postaje izvanredni profesor, a 1975. izabran je u zvanje redovitog profesora, nakon čega je još u nekoliko navrata ponovno reizabran u zvanje redovitog profesora. U trajno zvanje redovitog profesora po novom zakonu izabran je 1999. godine. Njegov znanstveno-istraživački interes u području biomedicinske tehnike je u području mjerenja i obradbe bioelektričkih signala, biotelemetrije, posebice infracrvene, analiza sila kod hoda u biomehanici, te primjene neinvazivnih metoda u mjerenju bioloških veličina i u impulsnoj pletizmografiji. Bavio se analizom hoda: mjerenjem triju komponenti sile u nogama i štakama s pretvornicima posebno razvijenim za tu primjenu. Ova istraživanja, koja se obavljaju u suradnji s Medicinskim fakultetom, posebno su važna u rehabilitaciji invalida. Isto tako bavio se i istraživanjem mogućnosti istovremene primjene više metoda kod mjerenja krvnog tlaka u prstima.

Iz predmeta “Elektronička instrumentacija”, koja je i u svijetu u ono vrijeme bila novo područje, piše najprije skriptu (1974), a zatim i sveučilišni udžbenik pod istim naslovom, koji je u izdanju “Školske knjige” izišao u 3. dopunjavanja izdanja, 1982., 1988., 1993. god. Druga knjiga “Biomedicinska elektronika”, u izdanju “Školske knjige” objavljena je 1995. god. i nagrađena je nagradom “Josip Juraj Strossmayer” od HAZU, kao najuspješnija knjiga iz područja tehničkih znanosti u 1995. god.

Objavio je 137 radova od čega 78 znanstvenih, samostalnih ili u koautorstvu. Veliki broj znanstvenih radova prikazao je na međunarodnim konferencijama u inozemstvu (30) i u zemlji (31). U svjetskim poznatim časopisima prikazao je 7 radova i 21 u domaćim časopisima. U kraćim vremenskim intervalima bio je na stručnom i znanstvenom usavršavanju kod Telettre u Milanu, Pye-u U Cambridge i Wissenschaftlich-Technicher-Zentrum fur Medizin und Labortechnik VEB u Dresdenu. Godine 1975. i 1976. boravio je kao istraživač i nastavnik na Case Western Reserve University u Clevelendu, Ohio, USA, kao dobitnik Fulbrightove stipendije za poslijedoktorske studije. Godine 1982. pozvan je ponovno kao gostujući profesor na isto Sveučilište u vezi istraživanja u području infracrvene biotelemetrije, kao i metoda neinvazivnog mjerenja krvnog tlaka u prstima i na mikroenergetskim implantima, gdje je boravio do ožujka 1984. Osim toga, održao je više pozvanih predavanja u zemlji i u Americi. Školske godine 1976/77 i 1977/78. bio je prodekan za nastavu, a 1978/79. i 1979/80 dekan Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu.

Prof. Šantić je za svoj rad dobio i niz priznanja i nagrada. Tako je dobio u 1980. godini državnu nagradu “Nikola Tesla” za dostignuća u području biomedicinske tehnike i Zlatnu medalju “Josip Lončar” u 1986. godini za znanstveni i nastavni rad na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem 1988. Njegova knjiga “Biomedicinska elektronika” nagrađena je nagradom J.J. Strossmayer, kao najuspješnija knjiga iz područja tehničkih znanosti u 1995. Nagradu HAZU za doprinos od osobitog i trajnog značenja za Republiku Hrvatsku dobio je 1997.god. Iste godine odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića za posebne zasluge u znanosti. U 1999. god. izabran je u počasno zvanje “posebno istaknuti profesor FER-a”, a početkom 2000. izabran je u počasno zvanje “profesor emeritus” Sveučilišta u Zagrebu. 2003.g, kao prvi dobitnik izvan SAD-a, dobio je IEEE EMBS Career Achievement Award.

Prof. Šantić bio je predsjednik Hrvatskog društva za medicinsku i biološku tehniku od njegovog osnutka u Hrvatskoj 1992. god. do 2000. godine, dok je prije 1992. bio predsjednik Hrvatske sekcije za Medicinsku i biološku tehniku u okviru prošle države. 2000. g. izabran je za prvog počasnog predsjednika HDMBT.

Prof. Šantić je bio član radne grupe IFMBE-a za europske aktivnosti, Senior Member američkog udruženja inženjera elektrotehnike IEEE, član društva: International Society on Biotelemetry, IEEE Engineering in Medicine & Biology Society te drugih međunarodnih strukovnih udruženja. Prof. Šantić je također bio i član Akademije tehničkih znanosti Hrvatske.

 

 

PREMINULI POČASNI ČLANOVI

BistrovicDr. sc. Matija Bistrović (1938 – 2006)

Matija Bistrović, radiofizičar, rođen je 1938. g. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu. Diplomirao je 1962. g. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, smjer teorijske fizike. Magisterij iz molekularne biologije (s temom o interakciji citostatika i zračenja na staničnim kulturama) obranio je 1975. g., a doktorat (s temom kompjutorizacije radioterapije) 1978. g.

Zaposlen je od 1965. do 1972. g. u Zavodu za onkologiju i radioterapiju u KBC-u Rebro, Zagreb, a od 1972. g. u Klinici za tumore kao radiofizičar na poslovima radioterapije. Objavio je 70 znanstvenih i stručnih radova i publikacija i bio recenzent za svjetske znanstvene časopise iz svojeg područja rada. Njegovi radovi su iz područja radiofizike, radiobiologije i filozofije. Jednako predano znao se posvetiti čisto praktičnim poslovima kao što su popravak betatrona, montaža linearnog akceleratora ili provjera kakvoće baritnog betona.

U Hrvatskoj je bio jedna od centralnih ličnosti iz područja radiofizike i općenito medicinske fizike. Veći dio radiofizičara u Hrvatskoj, ali i puno šire, prošlo je “osnovnu školu” te discipline kod njega. Jedan je od osnivača poslijediplomskog studija medicinske fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Računalni program SIT-plan je kruna njegova višegodišnjeg bavljenja dozimetrijom, planiranjem zračenja i programiranjem. Tim programom se izračunava dvodimenzijska raspodjela apsorbirane doze u nehomogenom mediju predane od više fotonskih snopova kobalta ili akceleratora. Uključene su sve opcije koje se rabe u standardnoj radioterapiji: izocentrički način rada, atenuacija klinovima i blokovima i asimetrični snopovi. Poseban originalni dio programa služi planiranju u brahiterapiji. Tijekom 20 godina program je stalno usavršavan i danas se uspješno koristi u svih sedam hrvatskih radioterapijskih centara.

Kao gostujući fizičar često je boravio u Splitu, Osijeku i Rijeci gdje je dao značajan doprinos utemeljenju radiofizike. Aktivno je sudjelovao u rješavanju problema zaštite od zračenja i ugradnje 5 kobalt bombi, jednog betatrona i 4 linearna akceleratora.

Matija Bistrović aktivno je sudjelovao u radu više znanstveno stručnih udruga, između ostalog i Hrvatskog društva za medicinsku i biološku tehniku, čijim je počasnim članom proglašen 2001. g.